Prema statistikama prometne policije, u 2013. godini znatno se povećao broj vozača koji su napustili mjesto nesreće. Sve se više žene žene vozači skrivaju nakon nesreća. Razlog tome je šok koji je pretrpio počinitelj.
Automobilski prijevoz odavno je neophodno prijevozno sredstvo i izvor stalnog stresa i za pješake i za vozače. Sukobe na cesti sve više karakteriziraju cinična okrutnost, bezobrazluk i, nažalost, neodgovornost krivca.
U posljednje vrijeme neprestano se izvještava o vozačima koji su pobjegli s mjesta nesreća, napustili ljude koji su ozlijeđeni njihovom krivnjom bez pomoći. Što tjera vozača s mjesta tragedije, zbog čega osuđuju žrtve na smrt?
Vozači doživljavaju šok, strah i krivnju
Prema psiholozima praktičarima, upravo te emocije i osjećaji tjeraju većinu vozača da napuste mjesto svojih prometnih nesreća. Šok od onoga što se dogodilo ispada toliko snažnim da se u psihi pokreću mehanizmi samoobrane.
Mozak jednostavno odbija shvatiti ono što se dogodilo kao činjenicu, zanemaruje stvarnost, tako da osobu ne slomi najjači šok, pogotovo ako su ljudi patili ili umrli krivnjom vozača.
Izvana to često izgleda kao ravnodušnost ili okrutnost. Ali zapravo je malo ljudi sposobnih za tiho ubijanje. Krivi vozač doživljava snažan osjećaj krivnje, pomiješan sa strahom, ne vjeruje da mu se dogodilo.
Čovjeku se čini da će, ako nastavi, sve što se dogodilo postati samo obični incident u kojem je netko drugi kriv, a on s tim nema nikakve veze. Svjesnost dolazi puno kasnije, kada je vozač već u stanju prihvatiti ono što se dogodilo i preuzeti odgovornost.
Psiholozi i službenici prometne policije navode da se vozači koji su krivi za nesreće ponašaju drugačije. Netko se zaustavi i pomogne. Netko se skriva i nada se da će ga uhvatiti i kazniti. Nažalost, postoje oni koji se nadaju izbjeći kaznu čak i nakon što shvate tragediju.
Vozači se nadaju izbjegavanju odgovornosti
Glavni motiv vozača, koji pokušava izbjeći odgovornost za ozljede ili smrt ljudi, je instinkt samoodržanja. Nastoji spasiti voljenu osobu, učiniti sve da život ide istim putem kao i prije.
Snažan strah od suda, zatvora i uvrede društva prisiljava osobu da se sakrije ili na sve moguće načine izbjegne kažnjavanje. Takvi se ljudi malo brinu o žrtvama i u pravilu pokušavaju ne razmišljati.
Ali ljudska je psiha uređena tako da prije ili kasnije savjest počne podsjećati na savršeno, bilo svjesno, bilo problemima i bolestima. Tako će ga čak i automobilist koji je izbjegao brzu kaznu zasigurno sresti na nekom zavoju vlastitog životnog puta.
