U drevnoj Grčkoj govorništvo je jako cijenilo sposobnost vođenja razgovora, obrane vlastitog gledišta i uvjeravanja protivnika. Nije slučajno što su mnogi izrazi povezani s umijećem prepiranja i polemike grčkog podrijetla. Jedan od takvih izraza je eristika. Što je?
Odakle riječ "eristika"?
U prijevodu sa starogrčkog jezika, "eristics tehne" znači "umijeće prepiranja", a "eristikos" znači "prepiranje". Odnosno, eristika je sposobnost prepiranja, vođenja sporova s protivnicima.
Čini se da s takvom definicijom nema ništa loše, jer svatko ima pravo na svoje stajalište, uvjerenja i, u skladu s tim, pravo na osporavanje o bilo kojem pitanju koje ga zanima. Međutim, na primjer, veliki znanstvenik i filozof Aristotel nije odobravao eristiku, nazivajući je umjetnošću prepiranja neiskrenim sredstvima. Zašto?
Činjenica je da su u početku pristaše eristike postavili svoj glavni cilj postići pobjedu u sporu, uvjeravajući protivnika u težinu svojih argumenata, ali s vremenom se njihovo ponašanje potpuno promijenilo. Sada su pokušali ne toliko uvjeriti protivnika da su bili u pravu (što je razumljivo i prirodno), već na bilo koji način postići pobjedu, bez obzira na to čiji argumenti izgledaju vjerojatnije. Istodobno, nisu prezirali ni nedostojne metode: laganje, vođenje rasprave povišenim glasom, osobno prenošenje.
Nije slučajno da riječ "eristikos" znači ne samo "svađati se", već i "mrzovoljan".
Raspad eristike na dijalektiku i sofistiku
Postupno su se iz eristike izdvojila dva filozofska smjera: dijalektika i sofistika. Izraz "dijalektika" prvi je upotrijebio poznati filozof Sokrat koji se njime odnosio na umijeće uvjeravanja protivnika u njihovu ispravnost kroz opću raspravu o problemu, problem i pažljivo razmatranje svih argumenata, uzimajući u obzir stavove svaka od stranaka.
"Sofizam" je značio postizanje pobjede u sporu korištenjem argumenata, izjava koje izgledaju apsurdno i krše sve zakone logike, ali uz plitko, ishitreno razmatranje moglo bi se činiti istinitim.
Aristotel je zapravo izjednačio eristiku sa sofistikom.
Daljnji razvoj Aristotelovih pogleda na ovaj problem bila su djela Arthura Schopenhauera. Ovaj poznati filozof nazvao je eristiku duhovnim mačevanjem s jedinom svrhom da ostane u pravu.
Trenutno se demagogija može smatrati najsličnijom eristici. Napokon, osnovni cilj demagoga potpuno je isti: uvjeriti u njegovu pravednost, ne prezirući laži i druge nedostojne metode.
