Početkom 20. stoljeća pojam katarze ušao je u psihologiju i psihoterapiju. Temelji se na psihoterapijskoj praksi psihoanalize, čijim je pionirom smatran Sigmund Freud. U psihoanalizi je pojam "katarze" sinonim za odgovor, što dovodi do uklanjanja dubokih unutarnjih sukoba pacijenta i izbavljenja od mentalne patnje.
U prijevodu s grčkog, izraz "katarza" znači "ozdravljenje" ili "čišćenje". Suština metode koju je Freud predložio, a razvili njegovi sljedbenici, je namjerno uvođenje osobe u stanje hipnoze. Takvo izmijenjeno stanje svijesti pacijenta otvara psihoterapeutu pristup bolnim sjećanjima i traumatičnim iskustvima osobe koja je zatražila pomoć. Nakon oslobađanja nesvjesnih impulsa slijedi oslobađanje iskustava, što u većini slučajeva dovodi do uklanjanja patogenih manifestacija.
Učinak katarze može se protumačiti na sljedeći način. U pozadini najjačih iskustava, popraćenih tjelesnim senzacijama, osoba uklanja unutarnji sukob, prelazeći u stanje bez napetosti. Najveći psihoterapeutski učinak postiže se kada pacijent svjesno prolazi kroz prošle za njega bolne događaje, povezujući svoj um, osjećaje i fizičke senzacije. Ovdje se ne radi o verbalnoj reprodukciji traumatičnih slika prošlosti, već o potpunom uranjanju u njih s pristupom sferi nesvjesnog.
Prolazak kroz katarzu omogućuje dopiranje do dubokih korijena psihološkog sukoba i uklanjanje uzroka bolnih iskustava. Istodobno, naglasak je na somatskom i emocionalnom oslobađanju, a ne na logičkim konstrukcijama. Samoanaliza i pokušaji pronalaska razumnog objašnjenja za neprikladnost osobnosti uvjetima situacije samo kompliciraju postizanje pročišćenja.
Pacijentovo iskustvo katarze često odmah dovodi do njegovog uranjanja u stanje vedrine, naglo poboljšanje tjelesne dobrobiti. Dugo vremena nakupljeni naboj, ispušten katarzom, donosi osjećaj potpunog oslobađanja i čišćenja od traumatične situacije. Prolazak kroz katarzično iskustvo u pravilu donosi osjećaj potpune slobode u čovjekov život, a u nekim slučajevima uklanja potrebu za daljnjim terapijskim utjecajima.
