Što je bit prirode i mehanizama mucanja?
U svjetskoj literaturi postoji vrlo dobar primjer koji pomaže razumjeti prirodu mucanja. Alan Marshall u knjizi "Mogu preskočiti lokve" opisuje jednu ženu koja je imala dugu i ružnu kosu na bradi. Ljudi oko nje pitali su se zašto ga nije obrijala. A činjenica je da bi, kad bi ga obrijala, priznala činjenicu njegovog postojanja. Trebala bi hrabrost priznati svoju manu, suočiti se s nečim neprivlačnim u sebi.
Ova usporedba omogućuje nam razumijevanje jednog aspekta mucanja. Mucanje (u ogromnoj većini slučajeva) pokušava sakriti svoju manu, negirati je, odbiti, uložiti velike napore da nitko ne shvati da muca. Stalno se bori sa svojim mucanjem.
Odnosno, mucanje negira činjenicu svog mucanja. Također se očituje u činjenici da mucanje tijekom govora ulaže puno napora da ga sakrije.
Kako će se ponašati osoba koja negira postojanje svoje ruke? Skrivat će ruku, maskirati je, bojati se da će netko razumjeti što skriva, neprestano će biti zabrinut. Što više skriva ruku, više će joj pažnje poklanjati, čudnije će izgledati u očima drugih.
Slična je situacija i sa mucanjem. Što više osoba pokušava ne mucati, to više počinje napinjati, što naknadno pojačava mucanje. Čovjek ne može razmišljati o nečem besmislenom. Ako razmišlja o disanju, to je misao o disanju; ako razmišlja o tome da ne diše, onda je ovo i misao o disanju. Ako osoba razmišlja o svom mucanju, ovo je misao mucanja, ali ako misli o tome da ne muca, onda je to ista misao. Također, stanje mucanja vrlo je emocionalno nabijeno. Anksioznost, strahovi i druge negativne emocije prate osobu koja muca.
Ova razmišljanja dovode do vrlo zanimljivih zaključaka. Po mom mišljenju najvažnije je da se beskorisno boriti protiv mucanja. To ga samo jača. Zaista želim ne mucati, ali upravo tom željom stvaram i pojačavam mucanje. Nije li paradoksalno?
To vjerojatno igra ključnu ulogu u činjenici da se problemi s govorom obično počinju smirivati kod osobe koja muca nakon srednje dobi. U ovoj dobi oni jednostavno već napuštaju nepomirljiv položaj koji je bio prije.
Ako osoba mucljivo uočava mucanje, može imati želju da ne govori ili govori što manje, tj. nemojte se izlagati takvim neugodnim senzacijama. Počinje se udaljavati od situacija da govore sami, da razmišlja kako manje reći ili uopće ne reći, povlači se u sebe.
Taj se fenomen naziva "paradoks dnevnika" i opisuje ga V. Levy. Ako trupac leži na zemlji, tada je vrlo lako hodati po njemu, ako ga podignete za metar, tada je teže hodati, ako za 20 metara, onda je nespremnoj osobi jednostavno nemoguće hodati. U potonjem slučaju, osoba počinje razmišljati o tome kako ne bi pala. Odnosno, svoje napore usmjerava na razmišljanja o padu, čime programira i formira one neugodne pokrete koji će ga spriječiti da prođe. Isti mehanizam odnosi se i na mucanje.
