Sindrom megalopolisa postoji gotovo kod svake osobe koja živi u velikom gradu. U nekima je to izraženije, u drugima manje, ali reći da uopće ne postoji, znači zavarati, prije svega, samoga sebe. Stručnjaci kažu da je život u istoj vrsti "kutija", koje su najviše koncentrirane u prostorima za spavanje, vrlo opasno za mentalno zdravlje osobe.
Statistika pokazuje da više od 90% stanovnika velikih gradova živi u njima samo dvije ili tri generacije. Njihovi preci postojali su u potpuno drugačijim uvjetima, najčešće su živjeli na zemlji i vodili vlastito domaćinstvo. Način života takvih ljudi bio je radikalno drugačiji od onoga koji postoji sada među njihovim potomcima. Ljudi su ustajali rano, provodili puno vremena na otvorenom i bili u stalnom pokretu.
Jednom kada je električna energija došla na selo, sve se promijenilo. Ako je ranije bilo nemoguće raditi noću, onda je uz svjetlost žarulje to postalo uobičajeno i prirodno. Postupno su proizvodnja i industrija povećavali svoju moć, gradovi su počeli rasti, a čovjek se polako počeo pretvarati u društvenu jedinicu. Preseljenje u veliki grad podrazumijevalo je potpunu promjenu u životu. Pojavili su se agresija, depresija, stalni umor i osjećaj usamljenosti.
Zašto se razvija megalopolis sindrom?
Stručnjaci kažu da sindrom kroničnog umora u kontekstu gradskog sindroma proizlazi iz ogromne količine vizualnih informacija koje mogu uzrokovati ne samo pozitivne, već i negativne emocije. Mnogo oglasa, natpisa, znakova, znakova neprestano privlači pažnju osobe, ne dajući joj priliku da se odvoji od ovoga i opusti. Zgrade iste vrste također ne dodaju radost i narušavaju sklad prirode. Sve to negativno utječe na psihu.
Još veći pritisak na psihu uzrokuju stalni zvukovi. Tišina se javlja samo vrlo kratko i samo usred noći. No, to se ne događa uvijek ako se ispod prozora neprestano aktivira alarm automobila ili prohoda veselo društvo. Televizija, glazba, radio, računalo, telefon - svi ti uređaji emitiraju konstantne zvukove, ali čak ni to nije najgora stvar.
Na televiziji se emitiraju programi, gdje se struja podataka doslovno izlijeva na osobu popraćena zvukovima koji nisu uvijek ugodni. Isto se odnosi na radio programe, slušanje glazbe, stalne telefonske pozive. Da bi izdržala taj tok zvukova, osoba mora imati super stabilnu psihu, a samo se rijetki mogu time pohvaliti. Uz emocionalni odgovor na sve što čovjek svakodnevno čuje, ne čudi što sve više ljudi počinje patiti od mentalnih poremećaja.
Ljudi koji žive u velikim gradovima imaju ograničen osobni prostor. Statistika pokazuje da čovjeku treba barem četiri puta više ovog prostora za normalan život i zdravlje. Kršenje osobnih granica izaziva iritaciju koja se postupno počinje nakupljati i prije ili kasnije izađe u obliku agresije. Zdravu psihu imat će samo oni ljudi koji si mogu priuštiti da dugo ostanu u tišini i samoći, u prostoru u kojem nitko neće narušiti njihove osobne granice.
U megagradovima ljudi mogu biti okruženi ogromnim brojem ljudi, a pritom su vrlo usamljeni. Do danas su uobičajena "druženja" u kuhinji s iskrenim razgovorima praktički nestala. Za to moderni ljudi jednostavno nemaju ni snage ni vremena.
Uz to, društvo ljudima uspješno nameće stereotipe ponašanja, čemu treba težiti. Da biste postali uspješni, bogati, poznati, značajni, imate vremena za stvaranje karijere, vjenčanje i još mnogo toga što je prilagođeno određenim standardima. Čovjek počinje trošiti svu svoju snagu i energiju na ono što drugi žele od njega, a na ono što i sam želi, ubrzo potpuno zaboravlja.
Možda bi vrijedilo razmisliti zašto se toliko ljudi počinje postupno vraćati natrag na selo. Možda su već u potpunosti iskusili sindrom metropole i odlučili promijeniti svoj život.
