Teško je i zamisliti koliko traume zapravo nosimo u sebi, koliko neispisanih suza, suzdržanih riječi i vriskova nosimo u sebi. Koliko boli, ogorčenosti, gorčine i još mnogo toga držimo sa sobom godinama, kakav težak teret nosimo na svojim ramenima kroz život, ne usuđujući se to baciti i uspraviti. I sa svim se ovim možete nositi više od jednog dana i godine, ali uvijek postoji nada da možete ukloniti većinu mentalnog smeća, očistiti se od nepotrebnih stvari i osloboditi se, ustupiti mjesto novim osjećajima, novim emocijama, novim senzacije.
Moji su se roditelji razveli kad sam imala 10 godina. Sjećam se da tada nisam osjećao neke posebne emocije u vezi s tim. Vrlo sam mirno prihvatio ovu vijest, malo mi je bilo žao majke kad mi je sa suzama u očima rekla da moj otac više neće živjeti s nama. I tada sam svom djevojačkom snagom pokušavao pomoći svojoj majci. Budući da je puno radila u smjenama, preuzeo sam odgovornost za sve: za svoju malu sestru, za učenje, za odlazak u kupovinu i iskorištavanje kupona (sjetite se 90-ih …), za red u kući, općenito, i sam sam bio jako mnogo visila o sebi i nosila ovaj težak teret dugi niz godina. Nikad nije bilo ozlojeđenosti ili bijesa prema mom ocu, odrastao sam kao i svi i sa mnom je u principu sve bilo u redu. Tema razvoda nikad mi nije pala na pamet, činilo mi se da u ovoj situaciji nema ništa tragično. Čak sam i u odrasloj dobi nečiji razvod uzimao zdravo za gotovo i nisam shvaćao predstavlja li se to nekom vrstom tragedije.
Danas sam vježbao jednu od tehnika, uz pomoć kolege, radili smo na temi koja se ni na koji način nije odnosila na razvod, u tehniku su bile uključene sve sfere i razine: misli, osjećaji i osjećaji, osjećaji u tijelu. U jednom trenutku pojavila se bol u desnoj ruci, počeli su je odgađati, odjednom se pomaknuo više gore do ramena i tu se zaustavio. Zavirujući u ovu bol, odjednom sam shvatio da me želi podsjetiti na razvod. Isprva nisam shvatio što je to, ali odjednom su mi navrle suze na oči, počeo sam glasno plakati, poput djeteta, potpuno sam ušao u stanje one male Olije, koja je saznala da tata odlazi, željela sam da vrištim, lupam nogama, općenito, bacam bijes, kao što to mogu djeca, ali to si nikada nisam dopustio.
Bilo mi je tako žao samoga sebe, pa sam željela da me sažalijevaju, maze i grle. Ali tada to nisam dobio ni od majke ni od oca. Tada sam se već u djetinjstvu želio činiti snažnim, tek sada sam shvatio da ne želim sažaljenje prema sebi od drugih. Tek sam sada shvatio koliko je duboko ta trauma sjela u mene i zaštitila me od sebe.
Nakon toga je došlo takvo olakšanje, tako snažan emocionalni naboj, oslobođeno je toliko energije. Samosažaljenje je zamijenila radost, koju sam, kako se ispostavilo, zabranio sebi da se osjećam u potpunosti, jer bilo je nemoguće radovati se kad je moja majka bila loša i podržavao sam je koliko sam mogao. Očito sam si tada zabranio da se zaista radujem, naravno, nije to uvijek bilo i prilično sam optimistična osoba u životu, ali taj osjećaj sputane radosti uvijek je bio prisutan.
